Islamski moralni kodeks obuhvata sve segmente života muslimana kao zajednice općenito i kao pojedinca posebno, porodične, društvene i druge odnose u užem i širem smislu. Kur’an daje čvrste fundamente za izgradnju moralnog ponašanja i moralnih odnosa i određuie im cilj sa širokim mogućnostima njihove realizacije čije područje obuhvata obaveze svake jedinke posebno.

Da bi razumjeli kur’anski program morala i izložili neke njegove odrednice o ovom pitanju, prije svega treba nešto više reći kako islam gleda na čovjeka kao društvenu jedinku, kao samosvjesno biće, a potom njegove namjere na planu realiziranja moralnih načela i savjete iz ukupnog njegovog etičkog kodeksa.

Opisujući čovjeka i konkretno definisarje njegove naravi i ljudsko­sti u Kur’anu se iznosi:

„Allah vas iz trbuha vaših majki izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.“ (en-Nahl 78)

„Čitaj u ime Gospodara tvoga koji st“ara. Stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj. Koji poučava peru. Koji čovjeka poučava onome što ne zna. Uistinu, čovjek se uzobijestf. Čim se neovisnim osjeti.“ (el-’Aleq, 1-7)

U navedenim ajetima Allah dž. š. je u vezi sa čovjekom spomenuo tri bitne činjenice:

1.    Čovjek je stvoren bez prethodnog znanja o sebi i onome s kime i s čime će provesti cijeli svoj život i sa čime će se sve suočiti.

2.    Spoznaje postiže preko dva osnovna izvora:

a)   Putem osjetila, posebno sluha i vida, te nutarnjih snaga, naročito srca, razuma i prirodne nadarenosti. Na ovaj izvor se daje aluzija u prvom ajetu.

b)    Božija uputa (hidajet) i vlastita čovjekova orijentacija i ponaša­nje prema Božijoj objavi I Knjizi, na što se aludira u navedenim ajetima poglavlja el-’Aleq. Na to se ukazuje i u sljedečem ajetu:

„O, ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i upustvo i milost vjernicima.“(Junus, 57)

3.   Zahvaljujući postojanju spomenuta dva izvora za spoznavanje onoga što se može spoznati čovjek može ulaziti u život bezbjedno i sigurno, naravno, ukoliko se njima bude pravilno koristio i po njima uređivao svoje ponašanje, odnose i ukupno življenje. Pravilnim oslanja­njem na ove izvore čovjek će postići obilje ovoga svijeta koje ga, opet, obavezuje da bude zahvalan sveopćem Tvorcu svega. Na ovo tumačenje navodi prvi ajet gdje se ukazuje da za date darove treba zahvaljivanje:

„…da biste bili zahvalni.“ (en-Nahl, 78), kao i ajeti:

„Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti.“ (el-’Aleq, 6-7).

Pomanjkanje zahvalnosti Gospodaru, griješenje i zaborav na daro­vima Darovatelja, je potvrda određenog skretanja uživaoca tih datosti ili pogrešan, odnos prema slijeđenju Upute i objavljenih smjernica prilikom sučeljavanja sa brojnim izazovima. U takvom odnosu, čovjek zrelo ne razmišlja, potisnuo je zdrave impulse i upozorenja svojih osjetila i, svakako, zanemario je objavljenu Allahovu Knjigu.

Razlog za skretanje čovjekovo ili iskrivljen odnos prema navedenim izvorima prilikom sučeljavanja sa izazovima života u većini slučajeva se ogleda u dvoje: prvo, neprimjeren i nepravilan odnos prema ukrasima i ljepotama ovoga svijeta i drugo, opredjeljenje za ovosvjetske a ne vječne vrijednosti u životu. Odanost ukrasima i ljepotama ovoga svijeta je privremeni a ne trajni užitak a poklanjanje pune pažnje vječnim vrijednostima je opredjeljenost za vječnost. Trajnije jebolje. Neki ljudi, brzopleto se opredjeljuju za užitke ovoga svijeta, što je u osnovi znak ljudske nestabilnosti i popustljivosti. Drugi, opet, u vječnim stvarima vide prave vrijednosti i njima se priklanjaju, što za sobom vuče brojne poteškoće. U takvoj borbi i vlastitom izboru sučeljeni su sa svim vrstama izazova, iskušenja i nalaze se neprekidno u borbi. Stanje ove dvije grupe Bog, dž. š., opisuje u Kur’anu, kad veli:

„I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. Ah, da je i nama ono što je dato Karunu 1govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, – on je, uistinu, presrećan.

„Teško vama! – govorili su učeni -, onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.“ (el-Qasas, 79-80)

Jasno je istaknuta zavodnička uloga ovosvjetskih ukrasa za sve ljude, na kom polju silnih iskušenja i borbe mnogi ljudi se ne mogu snaći, dobrovoljno se predavajući i pokoravajući onome što im senudi kao užitak. Takvi, naravno gube svaku orijentaciju i mjeru, jer jedan užitak zahtijeva drugi, jedan grijeh za sobom povlači drugi i tako u nedogled. Izlaz iz tog lutanja je jedino u vraćanju Bogu i slijeđenju Njegove Upute. Jedino Bog zna šta ljudska duša smjera, čovjekova želja za uživanjima i predavanje strastima. Svijest o odgovornosti i blizini Boga može kod čovjeka probuditi želje za otporom protiv nerazumnih i nedozvoljenih užitaka. Zbog toga se stalno nalaže preispitivanje vlastitog ponašanja, rada i djelovanja iako će, i pored toga, vrlo često izazov biti toliko težak da će mu moči odoljeti samo oni najstrpljiviji i najvjerniji. Tako, Kur’an govori o prirodi čovjeka i njegovoj stalnoj izloženosti svim vrstama kušanja:

Islamska moralna opcija nas uči da smo svi moralno odgovorni, prema svojim mogućnostima, obavezama i znanju, prema svojoj ulozi koju imamo u zajednici i koju smo preuzeli kao razumna i odgovorna bića. Vrlo je bitno uočiti i sami u sebi razraditi moralnu obavezu koja proističe iz naše uloge (oca, učitelja, vjernika, člana zajednice, društve­nog bića npr.) i istu dosljedno provoditi u životu. Kada bi se sve jedinke ljudske zajednice trudile da ispune dio svojih obaveza koje proističu iz njihovih pojedinačnih uloga koje imaju, svijet bi sasvim drugačije izgledao od ovog kakav je danas. Ilustrativna su dva hadisa koji govore o tome:

Enes el-Džuheni prenosi od Allahovog poslanika daje on rekao:

„Ko uzme u zaštitu vjernika od munafika, Allah će mu na Sudnjem danu poslati meleka koji će štititi njegovo tijelo od džehennemske vatre. Međutim, ko napadne muslimana želeći ga tako osramotiti, Allah će ga zadržati na džehennemskom mostu sve dok ne iskusi zasluženu kaznu za ono što ga je oklevetao.“ (Ebu Davud)

„Čovjek koji ostavi na cjedilu drugog čovjeka tamo gdje se oskrnavljuje njegova svetost i ocrnjuje njegova čast, Allah će ga ostaviti bez pomoći tamo gdje će on željeti njegovu pomoć. Čovjek koji pomogne muslimanu tamo gdje se ocrnjuje njegova čast i oskrnavljuje njegova svetost, Allah će zasigurno pomoći tamo gdje će on željeti Njegovu pomoć.“ (Ebu Davud)

Pored toga, svjesni pojedinci se i dalje trebaju truditi da seprimarne, ljudske i društvene vrijednosti sustavno i cjelovito prihvate, poštuju i ugrađuju u svijest i ponašanje ljudi iz njihove najbliže okoline. Svaki čovjek je veoma izložen i vanjskim i unutarnjim izazovima i kušnjama i nalazi se u neprekidnoj borbi, iskušenjima i dokazivanju. Kur’an kaže:

„Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žiie kucavice.“ (Qaf, 16)

Znači, čovjek je neprekidno pred Bogom, treba da Mu se obraća i da Ga moli i od Njega traži pomoć zbog pritiska sila koje su u njemu i koje ga navode na ono što je suprotno zakonu vjere, posebno ukrasima i čarima ovog svijeta. Ako se čovjek prepusti silama svoga bića koje ga odvode od vječnih vrijednosti i pravih ciljeva radi kojih je stvoren (Ibadet – obožavanje i pokoravanje) on će svakako izgubiti orijentaciju i neće se moći snaći u ovom životu. Lijepo se o tome izjasnio čuveni el-Kušejn kad kaže: „Suprotstavljanje nefsu je glava ibadeta, jer su učitelji rekli daje islam: žrtvovati nefs sabljama suprotstavljanja! Znaj da su se onome koji ukraša/a puteve nefsu ugasile zrake prisutnosti.“ Kao i Zunnun el-Misri: „Ključ ibadeta je razmišljanje, a znak njegove ispravnosti je suprotstavljanje nefsu u smislu savladavanja strasti i suprotstavljanja njima kroz napuštanje njihovih pobuda.“

Čovjek nema moralnog napredovanja bez Božije pomoći i milosti. Taj vrlo karakterističan odnos čovjeka naspram Boga podcrtava jedan Kur’anski ajet:

„Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj, zaista, prašta i samilostan je.“ (Jusuf, 53)

Dakle, čovjek je rođen bez prethodnih praočinskih krivica i opterećenja, nije imao sučeljenja ili spoznaja koje bi rođenjem donio sa sobom, nego do saznanja, znanja i spoznaja dolazi putem dva osnovna izvora kroz koja mu se osvjetljava život u pojedinačnim i općim njegovim segmentima, prije svega putem Božije upute i razuma. Obilježje njegovog bića kao čovjeka je razum, srce koje shvata i osjetila. Brižnost Božija za čovjeka se, pak, očituje u slanju Njegovih vjerovje- snika sa Objavom kojom ih poziva na razuman i dostojanstven život.

Božiji napitak čovjeku kao jedinke usmjeren je u pravcu poboljša­nja njegovih ukupnih vrijednosti. Ništa ljudsko Bogu nije nužno, On je neovisan o bilo komu ili čemu. Božija uputa kultiviše čovjekove snage, podstiče njegove mogućnosti, ukazuje mu na pravilno korištenje raznih sredstava i vrijednosti. Iz njega hoće da odstrani ono životinjske, destruktivno, nerazumno i neproduktivno, uzdižući ga na stepen čovječanstva. Islam želi da u čovjeku sačuva čovjeka, da ga humanizira, odgoji i učini najboljim primjerom, da živi po prirodi onoga u čemu ga je stvorio Bog.

Kur’an podržava čovjeka opisujući njegov put kao put pojedinačnog mijenjanja u pravcu realiziranja dobra u životu, lijepog vladanja i ponašanja. Ovaj kur’anski metod bi se mogao ogledati kroz četiri osnovna stava, a svaki na poseban način opisuje značaj uređenja čovjekovog života i njega kao samostalne i slooodne individue.

Prvi stav se odnosi na čovjekovu govornu komunikaciju, na njegovo razložno i nerazložno ispoljavanje i cjelovito njegovo rezonova- nje ispoljeno kroz riječ. Tako se u Kur’anu konstatuje:

„Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtar je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj“. (el-Israi 53).

Zahtijeva se od obožavalaca Boga da govore samo lijepe riječi. Na taj način će lijepa riječ za sobom povući mir, slogu a onemogućiti razdor i sukobe. Ili:

„…i kad govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika.“ (el-Enam, 152) gdje se naređuje, opet, lijepa riječ, pošten iskaz, pravda u izjavi istinito svjedočenje o pravima ljudi, jer, nikada ne smije doći u pitanje povreda nečijeg prava davanjem krivog svjedo­čenja. Dakle, Kur’an daje potpuno jasno stanovište o dobroj i lošoj riječi, o pravom i krivom iskazu i utvrđuje jedinstveno i nepovredivo pravilo: daše u govoru čovjek drži istine i pravde „pa makar se ticalo i srodnika.“

Drugi stav se odnosi na čovjekov ukupni životni put, tražeći od njega da u svom životu bude pravi primjer učitelja i odgajatelja, da bude uljudan i čedan. To je put koji svog putnika vodi na staze ljubavi i poštovanja, put na kome neće ni drugome, ni sebi, činiti neprilika. To je put mira a ne put uznemiravanja. Područje gdje ljubav ne bi trebala biti samo teoretski princip nego i pravilo ponašanja u svakodnev­nom životu.

Kur’an je trasirao put takvog moralnog odnosa i ponašanja sljede­ćim stavcima:

„I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!“. (Lukman, 18-19)

„O vjernici, kad vam se kaže: Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi – vi načinite…“ (el-Mudžadela, 11)

„A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje…“ (el-Beqara, 283)

„I ne zaboravite da jedni prema drugima velikodušni budete!“ (el-Beqara, 237)

„Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti.“ (eš-Šura, 43)

Treći stav je u vezi sa duševnim mirom čovjeka i njegovom postojanošću u životu. Taj mir ljudi grade stalno sa sjećajući Boga i oslanjajući se u svakoj situaciji samo na Njega. On je onima koji su postigli mir najveća nada, pouzdanje i podrška. Oni su uvjereni da ih Bog nikada ne ostavlja same i bez Svoje zaštite. On je svemoćan da se brine o onima koji Ga se sjećaju i samo njega obožavaju. Kur’an kaže:

„One koji vjeruju i čija se srca, kada se Allah pomene, smiruju – a srca se doista, kada se Allah pomene smiruju!“ (el-R’ad, 28)

Četvrti stav je u vezi sa položajem čovjeka kao pojedinca u svim mogućim događajima u životu njegove skupine /društva i svega onoga što utiče na njegovu organizaciju i unutrašnja zbivanja. Nije dopušteno da se u takvoj zajednici jedinke ponašaju samo kao korisnici općih dobaia i samosvojni potrošači, da zauzmu stajalište egoista, da podre­đuju interese zajednice i opće koristi svojim interesima i vlastitom caru, već da svojim ličnim radom, zalaganjem i zaslugama postižu ono što im je potrebno za lični prosperitet i napredak pri tome nikoga ne ugrožavajući, niti potiskivajući. Ljude koji misle samo na sebe i sve stavljaju u funkciji vlastitog probitka na izvanredan način Kur’an predstavlja:

„Među vama ima i takvih koji će sigurno oklijevati i koji će, ako doživite poraz, reći: Šam Allah mi je milost Svoju ukazao što s njima nisam bio! A ako vam Allah da pobjedu, on će sigurno reći – kao da je između vas i Njega bilo nekakvo prijateljstvo: Da sam, kojom srećom, s njima bio, veliki plijen bih dobio!“ (en-Nisa, 72-73)

Vlasnik ovakvog stajališta, kako ga predstavlja Kur’an, nema poglede istovjetne pogledima zajednice čiji je jedan od članova, on svoj interes diže iznad interesa zajednice, uspjehe zajednice mjeri sa visinom ličnog dobitka, a ako ga sam nije imao, makar se postizali veliki rezultati na općem I zajedničkom planu, to za njega ne predstavlja nikakav rezultat, jer vjeruje da on sam od toga nema ništa. Takvi ne pripadaju društvu onih koji su se brinuli samo za prosperitet vjere i ljudi, a istovremeno za sebe ne tražeći ništa:

„Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesni- ka, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ (en-Nisa’, 69)

Kur’an u svojim porukama o moralnim obavezama pojedinaca prema sebi traži da čovjek bude odmjerena, istinita i pravedna govora, da postigne visoki stepen duševnog mira i stabilno stajalište u životu, da živi na plodovima ličnog rada i vlastitih zasluga i više od toga, da postane u toj mjeri aktivan i produktivan da pored vlastitog izdržavanja sebe i svoje porodice još ostaje dovoljno za pomaganje drugih i doprinos vjeri.

Vjernik po islamu mora imati takve osobine. U odnosu na svakog pojedinca, to su njegovi zahtjevi. Od muslimana njegova vjera čini, ako ju je vjerno prihvatio, kompletnog čovjeka. Pravi musliman je kompletan čovjek, u moralnom i svakom drugom pogledu.

Niko ne bi želio za prijatelja onog koji je u sebi sabirnik zla, ili onog za kojeg je sve što je oko njega zlo i koji u svijetu i ljudima gleda smješu zla, pakosti i sebičnosti. Ko takvim očima posmatra svijet, ko ga drugačije ne može vidjeti nego kao plohu na kojoj je zlo, prije svega, on dobar dio toga nosi u sebi i vlastitom svom odnosu. Kao moral čiji je jedini cilj izmirenja sa istinom i svim pravim vrijednostima, vjera budi i nosi mnoge odlike vrednosnog karaktera koje i ne moraju biti obilježene kao takve. Pogled zaustavljen jedino na njihovom spoljnom izgledu ne opaža dalju njihovu vezu sa njihovim pravim nosiocima. Ali, oku dobra i dobronamjerna čovjeka ne može da izbjegne vjerska boja prijateljstva, savjesnosti u ophođenju prema bližnjem uopšte, ili skromnost i predanost poslu, povjerenju u čovjeka i optimizmu uopšte, itd.