U ovim vremenima koje sve više karakteriše odsutnost osmijeha i smijeha općenito, Nasrudin-hodža dolazi (ili nadolazi), uvijek iznova, kao neki topli, vedri, razigrani talas: talas što nas krijepi, razgaljuje, što nam razmiče skupljene obrve i stisnute usne, vraćajući nas, polako ali sigurno, u neke već zaboravljene predjele intime, ljudskosti, zavičaja. U predjele vlastitog bića što se, zatravljeni i zaboravljeni, sve više predaju nekoj nejasnoj uspomeni, nekom izblijedjelom sjećanju i osjećanju .Njegova riječ i njegov odnos u raznim životnim situacijama nekom elementarnom snagom, koja se ne može dovoljno pouzdano pojmovno uobličiti, pale tu zapretene iskru osmijeha, tu inicijalnu kapislu radosti kojom za tren, i u tren, bivamo obuzeti ni sami ne znajući kako. I kao što se pojam smijeha ne može do kraja racionalno pojasniti, pa čak ni precizno odrediti šta je smiješno a šta nije, tako isto i naš odnos prema Nasrudin-hodži i njegovim dogodovštinama ne može se teorijski eksplicirati u smislu iznalaženja nekih bitnih komponenti koji uzrokuju taj i takav odnos, mada se mogu izdvojiti neke od njih u smislu jednog pobližeg određenja njegovog lika i ličnosti (dakle i nekih njegovih karakternih crta), njegove socijalne i egzistencijalne situacije. On, ponajprije, pripada tipu tzv. malog čovjeka, čovjeka iz naroda, koji dijeli sve njegove teškoće, probleme i nevolje ali i radosti, naoko sitan i krhak on posjeduje neuništivu snagu naroda, mudar i dovitljiv, borac protiv moći i moćnika, spreman da se iskoprca iz svake i najteže situacije, uvijek na zemlji a vječiti sanjar i pomalo filozof — a sve to kroz lagane, duhovite, životne situacije, bez konstrukcije i namještenosti, kroz vrcavost dosjetke, kalambu- ra, ironije, on obezbjeđuje ne samo suštinsku potrebu za smijehom, nego kroz tu koprenu smijeha isijava i iskrenost i istinu i želju za slobodom ljudske ličnosti, za nezavisnošću i pobjedom nad zlom nad nevoljom ili nekom drugom životnom situacijom. I zato, iako, po historičarima ta ličnost potiče tamo negdje iz trinaestog vijeka (mada neki i negiraju njegovo stvarno postojanje), on nam je blizak i danas jednako kao što je bio blizak našim precima prije nekoliko stotina godina, kada je stupio u naše krajeve i kada su, kako kaže Stevan Sremac, njegove »priče u našem narodu bile primljene bolje nego valjda i u jednom balkanskom narodu«.
Međutim, sve te komponente mogu, ali i ne moraju, biti predtekst za jedno nesvakidašnje humorno uobličenje, odnosno viđenje Nasrudin-hodže i njegovih promišljanja odnosno postupaka. Jer, one, same po sebi, mogu isto tako biti i konsti- tuente jednog krajnje ozbiljnog djela, ako se to može tako okvalifikovati, pošto i smijeh može biti isto tako »ozbiljan« i dramatičan, sve u zavisnosti ko se (kome) i zašto smije. Bitno je, čini se, njihovo ustrojstvo, njihovo postavljanje, odnosno suprotstavljanje, a ono je, gotovo uvijek, neočekivano, iskrivljeno, malo pomjereno, »uvrnuto«. Međutim, to iskliznuće iz jednog da tako kažemo »normalnog« kolosjeka nije jskonstru- isano, unaprijed postavljeno, mehanički razrađeno; ne, ono je toliko spontano da se ima osjećaj da ni sam Nasrudin-hodža ne zna šta će u dotičnoj situaciji uraditi, ali se dosjeti u zadnji čas i izvuče svojim verbalnim kalamburom. U tom trenutku krajnje lucidnosti, u onome »biti ili ne biti« Nasrudin-hodža izvrće sve naglavce da bi on ostao uspravan! Uspravan i dostojanstven, kako to hodži i priliči. I tu se događa ono glavno: tu je onaj humorni bljesak, ono duhovito rasprsnuće trenutka, koje sve obasjava i čijoj se svjetlosti ne može odoljeti. Čitalac biva uhvaćen naprečac, osvojen iznenada i zatečen kao akter dotične situacije, sudrug Nasrudina efendije, njegov moralni saveznik i pomagač. Pa, iako Nasrudin-hodža ostaje krajnje ozbiljan u priči, on se nastavlja smijati kroz čitaoca, uživajući zajedno u jednoj efektnoj pobjedi protivnika ili neočekivanom razriješenju određene situacije.
Kako je vjera sastavni dio života to će Nasrudin-hodža i u njoj ostati obješen jak kakav je i u životu, dokazujući kako ona nije kruta dogma i teror duha i tijela, nego bitna životna odrednica kojoj se može pristupati sa svake, pa i humorne strane. Tako će on, jednom prilikom, klanjati namaz samo na jednoj nozi, pošto mu nije doteklo vode za drugu nogu prilikom uzimanja abdesta; drugi put će reći da ga ukopaju naglavačke, pošto će se, kada dođe Sudnji dan sve izvrnuti, on će onda stati uspravno; treći put će, izražavajući misao siromašnih slojeva, reći: »Eh, da je nešto Allah dao da je svaki dan Bajram pa da Muhamedovi sljedbenici nikad ne gladuju«, itd. Nešto od tih i takvih situacija donose i priče o Nasrudin- -hodži koje smo odabrali iz novog izdanja »Svjetlosti« (1984) pod naslovom NASRUDIN-HODŽA priređivača Alije Isakovi- ća, što je dosad najobimnije izdanje priča o Nasrudin-hodži kod nas, što je istovremeno i nedvojbena potvrda interesovanja i nepresahle ljubavi čitaoca za ovaj tako drag i prisan lik. Iako je naš kratki izbor sveden na čisto vjersku tematiku i takav pruža mogućnost da se vidi koliko je Nasrudin naš hodža, koliko je savremen i — svevremen.
KAKO JE HODŽA USPAVAO DIJETE
Ljuljala Nasrudin-hodžina žena u bešici dijete koje je plakalo i nikako nije moglo zaspati. Nasrudin je u to vrijeme gledao u nekakav ćitab, pa nije ni čuo dječiju dreku.
»Zaboga, Nasrudin-efendija«, zovnu ga žena, »ako znaš šta je muka, Ijuljni malo ovo dijete, neće li zaspati. Ja više nemam snage ni u rukama ni u nogama, da ga ljuljam«.
Hodža ustade sa šilteta, uze s rafe jedan ćitab, rastvori ga i onako rastvorene strane okrene djetetu koje se umivalo u suzama od plača. Dijete pogleda, osmjehnu se i zaspa.
Žena u nevjerici je li dijete živo i šta mu bi da odjednom zaspa, upita Nasrudina:
»Tako ti Boga, kako ga uspava?«
»Ovim ćitabom. Kad god sam kao softa u medresi rastvorio ovaj ćitab da učim u njemu, odmah bi me drijem uhvatio i smjesta bih zaspao . . . Znao sam ja da će i dijete tako zaspati«.
NEMA VERESIJE
Prodavao hodža ulje i dođe mu susjetka udovica da kupi. Nikako da se pogode za cijenu. Poslije dugog cjenkanja hodža joj reče:
»Probaj ti ovo ulje, pa ćemo se onda lahko pogoditi«.
Žena je, u stvari, htjela da dobije na veresiju ulje, te zato kao slučajno podsjeti hodžu na njegovo prijateljstvo s njenim mužem.
»Ama, deder ti prije svega vidi kakvo je ovo ulje!« navaljivao je hodža.
Žena reče:
»Ne mogu da probam. Prije tri godine razboljela sam se uz Ramazan, tada nisam postila sedam dana, pa ih baš sada naknađujem«.
A hodža joj onda reče:
»Draga moja, kad ti nisi mogla da odužiš za tri godine svoj dug Allahu, kako ćeš se moći odužiti meni za ulje! Nema od toga posla ništa!«
NASRUDIN-HODŽINA BOJAZAN
Nasrudin-hodža se bijaše nastanio u jednom gradu u sobi nekog starog hana. Poslije nekog vremena potuži se on han- džiji kako češće u svojoj sobi čuje u šišetu neko popuckivanje i škripu, pa ga uzima bojazan da bi se moglo štogod dogoditi, da se tavan provali. Stoga zamoli kandžiju da pregleda tavan, pa da se za vremena popravi, ako je što popustilo. Handžija se na to nasmija hodži i reče mu:
»Ne boj se! Nije to popuckivanje od toga što ti misliš, nego … Ama ti si hodža, je li de, pa znaš da svaka, pa i mrtva stvar moli se Bogu i spominje ga, pa tako i svi djelići u toj zgradi Bogu služe i. slave ga«.
Nasrudin-hodža odmah vidje da ga ne može i ne treba uvjeravati o protivnom, pa odmah pristade uz njegovo mišljenje:
»Jest, jest, i ja tako zaista mislim, ali se zato upravo i bojim da će ta zgrada u svojoj pobožnosti ići sve dalje, pa će jednog dana i na sedždu pasti!«
NASRUDIN POKLANJA ŽENU
Krene jednom neki Nasrudin-hodžin prijatelj na Cabu u Meku, a povede jednu svoju robinju koju jako milovaše. Pristane uza nj Nasrudin da i on ide. Pođu tako i stignu već blizu Cabe. A bio je adet da dobri pravovjerni padnu na koljena, čim još izdaleka opaze Cabu; pa neko bi se molio Bogu, neko bi prosio kakvu milost od Allaha, a neko bi se, opet, tada zavještao da će prvom prilikom učiniti nešto što je ugodno Bogu.
I ove hadžije učiniše tako, čim sa jednog brežuljka opaziše Cabu u nekoj magli.
Onaj prijatelj njegov pade na koljena i- pun smirenosti, kao da pred Allahom stoji, diže ruke k nebu i reče:
»Neka je slava Allahu! Evo ja poklanjam slobodu svojoj robinji, neka ide kud joj drago!«
Sada se hodži učini sramota da ostane gori od svoga druga, pa i on podiže ruke k nebu i reče:
»O, Allahu, ja nemam ovdje robinje da joj dam slobodu, ali ja neću da ostanem postidan kraj moga prijatelja i ja ću, evo, moju hanumu osloboditi. Neka ide od mene kud je oči vode«.
ŽIV MRTVAC
Jednoga jutra poranio Nasrudin-hodža i pošao u selo za nekim poslom. Baš tada dogovorile se komšije njegove da se njime našale. Cim on iskorači iz kuće, komšije se saletješe oko njega:
»Kuda, hodža?«
»U selo«, odgovori on.
»Ma kako ćeš ti ići u selo kad si ti noćas umro? Mi, evo, došli da te spremimo i ukopamo, kao svog komšiju, što nam je i dužnost, a ti hoćeš; u selo!«
»Pustite me samo dok odem u selo«, nastavi Nasrudin-hodža. »pa kad dođem onda pristajem!«
»A — ja bogme«, povikaše svi, »kako ćemo mi to uraditi? Odmah hajde kući da te spremimo«.
Koliko god se siromah otimao, nije mu pomoglo; oni ga lijepo okupaju kao mrtvaca, polože u tabut i ponesu pred džamiju. Idući putem, sretnu jednog svog znanca, ali ozbiljna čovjeka, kojemu nije pretjecalo vremena za šale, te se žurio za poslom. Oni i njeg obrlate da ide s njima klanjati dženazu hodži. On se poče ispričavati da ima posla, da će to i Bog njemu oprostiti, što on ne može na dženazu, ali ne pomože. Kad još jednom pokuša da se kutariše ove napasti, a Nasrudin-hodža podiže glavu s tabuta pa će:
»Zalud ti otimanje, pobro moj: ja sam se ja otimao ja iko, ali ne pomaže. Znam da sam i većeg posla imao nego li ti, ali koja fajda kad ova hezela ne da prozboriti«.
GDJE JE MJESTO DŽAMIJI
Nasrudin-hodža je bio jedno vrijeme imam u nekoj džamiji, ali je bivalo malo ljudi u džematu. Nekad je džamija bila gotovo prazna: on u mihrabu, mujezin za njim i još dva-tri starca.
Dok je tako bilo u džamiji, kafana, u kojoj su se okupljale njegove džematlije, bila je uvijek puna.
Jednoga dana poče hodža rušiti džamiju i prenositi kamen po kamen u kafanu.
»Sta to radiš, hodža, ako Boga znaš«, upitaše ga u kafani kad je donio jedan poveliki kamen.
»Sta bih drugo radio! Džamija na nemjestu, pa nema u njoj džemata, niti ja imam s kim klanjati, a kafana uvijek puna, pa ću ovdje uvijek imati dovoljno klanjača!«
KAKO JE HODŽA KAZNIO LISICU
Jedne godine pođe hodža po selima da štogod zaradi. U koje god selo dođe dočekaju ga lijepim riječima:
»Dobro nam došao, zdravo nam došao! Ali mi imamo svog ramazanskog imama«.
Tako on za pet-šest dana obiđe nekoliko sela i najposlije se nađe u jednom selu baš kad su se seljaci okupili oko jedne zamke u koju se uhvatila lisica. Seljaci su se dogovarali kako da je ubiju jer im je pričinila mnogo štete. Kad hodža sazna o čemu se radi, reče:
»Uklonite se svi da je ja vidim i prepustite je meni!« Seljaci među sobom rekoše da je on pametan čovjek i da zna više od njih, pa se ukloniše i stadoše sa strane da posmatraju šta će hodža da uradi. Hodža skide sa leđa svoj ogrtač, a s bedrice pojas, navuče ogrtač na lisicu i čvrsto stegne pojasom lisicu oko tijela. Svoju kapu nabi lisici na glavu i omota joj oko glave ahmediju. Zatim je pusti iz zamke, a lisica pobježe. Seljaci poviču:
»Zaboga, hodža, šta to uradi?«, i htjedoše da za njom potrče.
A hodža im reče:
»Ono što sam joj ja sada učinio teža je kazna nego da je bodete sa četrdeset šiljaka. Gdje god dođe sa ovom odjećom, teško njoj! To sam ja na sebi iskusio!«
UTJEHA U NESREĆI
Izgubio opet hodža svoga magarca pa ga stade tražiti, a jednako viče:
»E, šućur Bogu! šućur Bogu!«
Slušaju ga ljudi, pa mu se čude i zapitaju ga šta zahvaljuje Bogu.
A on im odgovori:
»More, što je vama, ljudi, kako da ne hvalim Boga! Pa hvalim, eto, zato Boga što se nisam i ja desio na njemu kad se izgubio: jer da sam na njemu bio izgubio bih ti se lijepo i ja!«
NASRUDIN HODZINO TURBE
Hodža je počeo stariti, a kao dobar musliman uvijek je mislio na smrt i vjerovao je, kao i svaki dobar musliman, u proživljenje poslije smrti. No nikad nije bio mrzovoljan i za svaku priliku je volio napraviti šalu. Pa i kad je napravio turbe, gdje je htio da bude pokopan poslije smrti, napravio je šalu sa samim sobom. Načinio je turbe na drvenim stupovima, sa svake strane otvoreno, bez ikakva zida, samo je s jedne strane između dva stupa napravio vrata, a katancem je zakatančio.
Upitaše ga ljudi:
»Zašto nisi sa svih strana zagradio?«
»Ko je čovjek, ući će, na vrata, a ko je pas, može svukuda«.
ZAŠTO SE SMIJEMO NASRUDIN-HODŽI
Nasrudin-hodža je učio u medresi pred čuvenim alimom kojeg je, pored učenosti, odlikovala i dobrota i privrženost njegovim učenicima. Ali, osim učenosti, bio je veoma pobožan, pa su ga smatrali evlijom, dobrim. Od svega imanja imao je jedno jaje. Taj bi alim svaki dan zaklao janje, ispekao ga i pojeo zajedno s Nasrudinom i ostalim softama, a zatim bi skupio sve kosti, proučio nekakvu dovu, i janje bi se opet stvorilo, zdravo i čitavo — te bi ga opet; sutra pojeli.
Jednoga dana taj muderis ne dođe na vrijeme u medresu da održi nastavu svojim učenicima, a ovi, ne mogavši čekati svoga hodžu dok dođe, zakolju janje, ispeku ga i pojedu.
Dođe muderis i vidi ih sve snuždene.
»Šta vam je?« zapita ih, a zatim, prisjetivši se, reče: »A gdje mi je janje?«
Oni oklepili uši pa šute.
Razjaren muderis upita jednoga softu:
»Šta, si ti radio?«
»Ja sam ga zaklao«, ogdovori on.
»Dabogda i tebe zaklali!« prokune ga hodža, pa se okrene drugome:
»A šta si ti radio?«
»Ja sam ga derao«.
»I tebe derali, dabogda!«
Obrati se trećem:
»Šta si ti radio?«
»Ja sam ga pekao«.
»Dabogda i tebe pekli!«
Muderisa nije nikako popuštala srdžba pa se jednako obraćao jednom po jednom softi i proklinjao ih. Najposlije se okrene Nasrudinu:
»A šta si ti, bolan Nasrudine, radio?«
»Ja se, bogami, efendija, smijao«.
»Dabogda se i tebi smijali!«
I sve dove muderisove Bog uslišao. Jednoga softu zaklali hajduci, jedan se sadro, jedan izgorio i svakom se ponešto desilo prema hodžinoj bed-dovi, a mi se Nasrudin-hodži i danas smijemo, jer ga je njegov hodža tako prokleo.