Hadži Mehmed Džemaluddin Čaušević rodio se 28 XII 1870. u Arapuši kod Bosanske Krupe. Početno vjersko obrazovanje primio je kod kuće od oca Ali efendije, u narodu poznatog pod imenom Ali-hodža, koji je bio među svijetom neobično cijenjen i poštovan. Poslije je slušao predavanja muftije hadži Ahmed-Sabit ef. Ribića u medresi u Bihaću. U 17-oj godini (1887) odlazi u Carigrad i nastavlja učenje pred poznatim učenjakom Salih ef. Tokatlijom. Po njegovoj smrti sluša dersove h. Hasan Husni ef., pred kojim 1901. uzima idžazet. 1898. se upisuje na Mektebi nuvab, ali nakon godinu dana na predlog svoga profesora Ismail Hakki ef. Manastirlije prelazi na Mektebi hukuk (pravni fakultet). Diplomirao je 1903. s odličnim uspjehom. Kako je bio vrlo bistar, pronicljiv i slobodna duha, brzo je svugdje svraćao na sebe pozornost i bio vrlo cijenjen i uvažavan.
Kao đak medrese, a već po ustaljenom običaju, i Čaušević je preko ramazana odlazio u razna mjesta Anadolije i Makedonije, gdje je držao vazove. To mu je omogućilo da upozna život tamošnjih muslimana, njihove potrebe i nevolje. Prije završetka studija dolazio je Čaušević dva puta u Sarajevo preko razamana. Važio je svaki dan u Begovoj džamiji. Njegovi vazovi su se razlikovali od ostalih i po tome što je u njima govorio podjednako i o ovom i budućem svijetu. Posebno je naglašavao potrebu rada, jer pošteni rad pribavlja čovjeku ugled i poštovanje i omogućuje mu izvršavanje nekih osnovnih vjerskih dužnosti (zekat, hadž, milostinja i dr.). Prilikom ova dva dolaska u Sarajevo mladi Čaušević je stekao širok krug prijatelja i poštovalaca, koji su s nestrpljenjem očekivali njegov povratak u domovinu nakon završetka školovanja u Carigradu.
Kad je Čaušević diplomirao na Metktebi hukuku odmah se povratio u Sarajevo, iako je u Carigradu zadržavan i nuđen mu je lijep položaj. U septembru 1903. bude imenovan nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji sarajevskoj, gdje ostane do 1905. godine, kada bude postavljen za člana Ulema medžlisa. Kao član Ulema medžlisa proputovao je svu Bosnu i Hercegovinu, pregledajući mektebe i medrese i proučavajući vjerski život uopće. Ova putovanja, koja su bila i prva ove vrste u nas, još su ga više učvrstila u uvjerenju da nema našeg napretka, posebno u vjerskom pogledu, bez reforme i unapređenja vjerske nastave. A da bi se to opet postiglo, trebalo je uvesti vjeronačne udžbenike na svom jeziku, koji će zamijeniti one na turskom i arapskom. Pošto je 1909. godine stupio na snagu Statut za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana, svi visoki vjerski i vakufski funkcioneri pa i Caušević, stavljeni su na raspolaganje. Uskoro iza toga h. Mehmed Džemaludin bude imenovan profesorom Šeriatske sudačke škole. I tu se kao i ranije na gimnaziji i u Ulema medžlisu svojski prihvatio posla i u svojim predavanjima nije se zadovoljio samo sa propisanim programom nego je svoja predavanja proširivao i davao učenicima i novu lektiru, naročito iz arapskog jezika. Đaci su Cauševićeve predmete posebno zavoljeli, a njega smatrali svojim drugim roditeljem. Takav odnos je ostao između njega i njegovih učenika i nakon što se je on demonstrativno zahvalio na profesorskom mjestu, kada je za direktora Šeriatske sudačke škole došao Osman Nuri Hadžić, koji je smatran nepodesnim, jer nije iz ilmijanskog staleža. Caušević je smatrao da je time nanesena uvreda cijelom ilmijanskom staležu. Dvije godine je bio bez posla i već se bavio mišlju da ide ponovo u Carigrad, otkuda je bio nekoliko puta i pozivan.
U međuvremenu je prvi izabrani reis-ul-ulema Bosne i Hercegovine hfz. Sulejman ef. Šarac podnio ostavku na svoj položaj. Hodžinska izborna kurija na svom zasjedanju 1913. izabere h. Mehmed Džemaludina za prvog kandidata za reis-ul-uiemu. Kako je ovom izboru bilo protivljenja sa raznih strana, Zemaljska vlada iz formalnih razloga poništi ove izbore. U drugom zasjedanju Hodžinska izborna kurija opet izabere Cauševića za prvog kandidata i to jednoglasno. Vlasti više nisu imale kuda i Caušević bude potvrđen od austrijskog cara za reis-ul-ulemu bosanskohercegovačkih muslimana. Kad je još stigla i Menšura (vjersko ovlaštenje) od Mešihata iz Carigrada, Caušević bude svečano postavljen 26. III 1914. godine. Na položaju reis-ul-uleme ostao je do aprila 1930. godine, kada je na vlastitu želju otišao u mirovinu. Otada pa do smrti, 28. marta 1938. godine, živi povučeno, više bolestan nego zdrav, ali jednako cijenjen i poštovan od svih muslimana Bosne i Hercegovine, kao i brojnih drugih prijatelja.
Već je istaknuto, da je h. Mehmed Đžemaludin uočio uskoro po dolasku u Bosnu, da je za napredak muslimana u ovim krajevima neophodno uvesti vjersku obuku na svome maternjem jeziku. Da bi se to provelo, trebalo je izraditi i udžbenike na srpskohrvatskom jeziku. Kako većina muslimana nije znala ni ćirilicu ni latinicu, i kako su muslimani nerado davali djecu, posebno žensku, u državne škole, bilo je neophodno pronaći podesno rješenje. On je i tome doskočio. Prilagodio je arapsko pismo našem jeziku. Za slova kojih u arapskom alfabetu nema, iskonstruirao je posebne znakove. Na njegov nagovor Islamska dionička štamparija nabavlja slova Cauševićevog alfabeta, koja je izlio njegov prijatelj još iz Carigrada Agof ef. Zeronian, štampar iz Plovdiva. Tako je otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku
Ovaj rad h. Mehmed Džemaludina je nailazio pored odobravanja od mnogih i na otpor, naročito starije i konzervativnije uleme. Bio je napadan i ismijavan. Novo pismo je nazvano posprdno »matutovica«. Sve to Čauševića nije omelo u njegovom nastojanju. Hrabro i smjelo je išao naprijed. U tome su ga naročito pomagali mladi mualimi, svršenici Darul-muallimina. Ove svoje ideje je Caušević propagirao i kao urednik sedmog godišta Behara, obrazlažući potrebu uvođenja vjerske obuke na srpskohrvatskom jeziku. Krčeći put novom pismu h. Mehmed Džemaludin izdaje za hidžretsku godinu 1325. (1907/8) prvo godište kalendara Mekteb, u kome pored ostalog štampa svoj Ilmihal (Osnovi islamske vjere) i Sufaru (Početnicu arapskog pisma) od Ahmed ef. Mahinića. Na taj način je zorno pokazao kako se uče osnovi svoje vjere i kako treba učiti arebicu. To je ujedno bio i početak plodnog publiciranja djela na našem jeziku pisanih arapskim pismom.
Godine 1908. Caušević počinje izdavati i list Tarik, arebicom. Pored njega u listu surađuju Mehmed Seid ef. Serdarević, Murad ef. Hajrović, Ahmed ef. Mahinić i dr., sve odreda mladi mualimi. U listu se najviše raspravlja o reformi mektebske nastave, praktičnosti arebice i potrebi vjeronaučnih knjiga na srpskohrvatskom jeziku. Tarik je dobro primljen kod svijeta, posebno mlađeg. Pored Tarika, h. Mehmed Džemaludin počinje izdavati i vjerske knjige štampane arebicom. Tako prevodi sa turskog poznato djelo Muhameda Bergivije (Birgili) Vasijjetnamu svome sinu, u kome ga upućuje u osnovne temelje islamske vjere. Ovo je djelo doživljelo više izdanja, a u narodu je poznato pod popularnim imenom Bergivija. Pored Bergivije, Caušević izdaje i Mevlud hafiz Saliha Gaševića. I mevlud je doživio brojna izdanja. I drugi pišu ili prevode vjerske knjige i štampaju ih arebicom. Sve te knjige izlaze uglavnom troškom h. Mehmed Džemaludina. Do početka I svjetskog rata arebicom je štampano preko dvadeset raznih knjiga od kojih su mnoge uvedene i kao udžbenici u mektebima, a kasnije i nekim medresama (Fikh-ul-ibadat, Usuli dinijje od M. S. Serdarevića). Kasnije će arebicom biti štampani i listovi Muallim i Misbab.
Na poticaj Čauševića muallimi prvi osnivaju svoje udruženje (Udruženje imama i muallima Bosne i Hercegovine) 1909. godine. Cilj je Društva bio boriti se, između ostalog, i za bolji materijalni položaj svojih članova, reformu mektebske nastave i uvođenje udžbenika na matemjem jeziku. Sve su te ideje obrađivane i propagirane u društvenom glasilu Muallimu, koji je izlazio pune tri godine pod uredništvom predsjednika Udruženja M. S. Serdarevića. Kad je 1912. osnovano novo društvo Organizacija ilmije Bosne i Hercegovine, Udruženje imama i muallima zaključuje da se potpuno uklopi u novoosnovanu Organizaciju i da prestane izdavati svoj list, jer Organizacija ilmijje pokreće svoje glasilo Misbab (kasnije Jeni misbah). Ijedan i drugi list su štampani arebicom. Predsjednik Organizacije ilmijje je Caušević, koji je najviše i radio na tome da se cjelokupna ilmijja BiH okupi u jedno udruženje, kako bi lakše i bolje mogla braniti svoja prava i podizati ugled ilmijje kao staleža. Kad je Jeni Misbah zamijenio Misbah, već je mogao pored arebice biti štampan i latinicom i ćirilicom, jer je tim pismima arebica uveliko utrla put. Za sve to zasluga u prvom redu pripada h. Mehmed Džemaludinu.
Kao reis-ul-ulema Čaušević i dalje nastoji provesti u djelo svoje ideje. Da ga u tome nije omeo I svjetski rat, on bi brže i lakše proveo zamišljene reforme. Ali i pored teškoća na koje je nailazio, on postepeno provodi do kraja reformu mekteba, kasnije i medresa, te osniva Okružnu medresu u Sarajevu. Njegovim nastojanjem osniva se i posebna gimnazija za muslimane (Seriatska gimnazija) iz koje bi svršenici prelazili u Šeritsku sudačku školu, koja bi trebalo da bude podignuta u rang fakulteta. Njegova je zasluga i za održavanje III vjersko prosvjetne ankete (1920. i 1921) na kojoj su iznađeni programi za mektebe i medrese, osnovne i srednje škole kao i dati okvirni planovi za izradu udžbenika za vjeronauku u osnovnim i srednjim školama.
Još kao student u Carigradu Čaušević je surađivao u mnogim tadašnjim listovima. Osobito mu je plodna suradnja bila u listovima Tasviri-efkaru i Terdžumani-hakikatu. Kao dopisnik ovih listova proputovao je Arabiju, Jemen i Egipat. Otuda je slao vrlo zapažene izvještaje o stanju i prilikama tamošnjih stanovnika. Tom prilikom je obavio i hadž. U Egiptu je proboravio preko tri mjeseca. Upoznao se sa tadašnjim muftijom Sejh Muhamed Abduhuom i slušao njegova predavanja. Nazvao ga je svojim »ustazi muhteremom«. I po dolasku u Bosnu bavio se publicističkim radom. Pored izdavanja i uređivanja Tanka, uredio je i VII godište Behara. Napisao je cijeli niz članaka i rasprava, objašnjavajući pojedine vjerske zasade, rasvjetljavao pojedine probleme i dr. Posebno je izdao Vazove i nasihate, Prvi i Drugi ilmihal za mektebi ibtidaijje, Tedžvid i Tarihi islam (sve arebicom). U Muslimanskoj biblioteci u Mostaru štampani su mu Dedini menakibi (doživljaji). Surađivao je u skoro svim muslimanskim listovima, koji su izlazili u Bosni i Hercegovini (zuzev političkih) od 1903. do njegove smrt 1938. godine. Slobodno se može reći, da je pisao sve dok su mu snage dozvoljavale. Pred smrt na godinu i malo više izdao je u zajednici sa hfz. Muhamed ef. Pandžom prevod Kur’ana pod naslovom Kur’an časni.
I na socijalnom polju je mnogo učinio. Nekoliko godina je bio predsjednik sarajevskog muslimanskog potpornog društva Merhamet, koje se brinulo o muslimanskoj sirotinji u Sarajevu. U toku I svjetskog rata zdušno se zalagao za vojnike muslimane, koji su često bili izloženi raznim šikaniranjima i nepravdama. Sarajevska sirotinja je u njemu imala velikog zaštitnika i zagovarača u toku ratnih zbivanja. Naročito je mnogo učinio u pogledu zapošljavanja muslimanskog ženškinja u Sarajevu, čiji su hranitelji i muževi bili rasuti po frontovima od Italije preko Karpata do Urala u Rusiji.
Čaušević je bio blage naravi, ali u obrani svojih načela i svog uvjerenja odlučan i nepokolebljiv. Svojim protivnicima (a imao ih je uvijek!) je praštao i zaboravljao uvrede, koje su mu nanesene. Međutim, kad se radilo o njegovu uvjerenju ili časti muslimana kao cjeline bio je rezolutan. Svoju odlučnost i nepokolebljivost je naro čito pokazao kad je zatražio da se razriješi zvanja reis-ul-eleme 1930. godine, makar i po cijenu svoje penzije, jer nije mogao dozvoliti da se ukida samouprava u vjerskim i vakufskim ustanovama, da se diktira šta će se raditi, i to sve mimo njega kao reis-ul-uleme i ostalih vjerskih vlasti. Nikakvo ga nagovaranje nije u teine moglo pokolebati, pa je naposljetku stavljen u mirovinu.
U svojim nazorima bio je slobodouman, pronicljiv i dalekovid. Zbog toga je češće dolazio u sukob, naročito sa konzervativnim elementima. To je došlo do izražaja posebno kad je bilo u pitanju nošenje šešira i otkrivanje muslimanke. U oba slučaja je Caušević ostao dosljedan svojim izjavama. Vrijeme i događaji koji su tome slijedili dali su njemu za pravo.