Neriješen državno-pravni položaj BiH u kojem se ona nalazila od okupacije 1878. godine i nominalni suverenitet sultanov nad njom, davao je varljivu iluziju o ponovnom njenom vraćanju u krilo Turske mnogim Muslimanima širom Bosne i Hercego­vine. Međutim 1908. godine kada je izvršena aneksija BiH i njeno pri­pajanje Austro-Ugarškoj monarhiji, značio je i definitivan raskid s Tur­skom i razbijanje svih nestvarnih snova, kojima su se mnogi zavaravali. To će se naročito osjetiti u pojačanom iseljavanju muslimanskog stanov­ništva u Tursku neposredno posle aneksije. Iseljavanja je bilo i ranije, o čemu smo već pisali. Ali aneksija BiH koja je značila definitivno kidanje svih veza sa Turskom izazvala je ogroman selidbeni val, te se je samo 1909. godine, dakle neposredno posle aneksije iselilo 10.905 lica. To je u odnosu na predhodne godine bio izuzetno velik broj, ako uzme­mo, da se od 1878-1905. iselilo 37.000 lica. Naravno ovo su podaci koje je dala Zemaljska vlada za BIH. Stvaran broj iseljenih pretpostavlja se mnogo većim.

Štetnost iseljavanja domaćeg stanovništva već su i prije neki savje­sniji i daleko vidniji ljudi uočavali i upozoravali svoje sunarodnjake da ne ostavljaju svoja domaća ognjišta i ne hidžrete u Tursku. Tim svjetlim pojedincima pripadaju Azabagić i Hadžijahić, o čemu smo već pi­sali. Ali njihovi glasovi, ma koliko bili uvažavani ostali su glas vapiju­ćeg u pustinji. Neke šire osmišljenije akcije, koja bi sistematski radila na sprečavanju iseljavanja nije bilo. Tek posle 1908. kada je iseljavanje uzelo takav zamah i dimenzije da je ugrožavalo opstanak muslimanskog elementa, ukoliko bi se nastavio takvim intenzitetom, tek tada se začela jedna šira akcija, čiji su inicijatori i nosioci bili pretstavnici vjerskog života. Nastojalo se putem štampe (Tarik) i pisanih okružnica, vazova po džamijama i dr. odvratiti neuki svijet od tog kobnog koraka, doka­zujući hadisama i drugim primjerima iz istorije Islama svu štetnost i neopravdanost iseljivanja. Tadašnjoj ulemi služi na čast ova akcija, iako je došla sa izvjesnim zakašnjenjem.

Pisana građa o tome je na našem jeziku, ali ‘arapskim pismom, jer se i tako nastojalo što više približiti masama. Mi smo došli do dva takva dokumenta, koje ćemo ovdje objaviti u cjelosti, jer zaslužuju da im se pokloni puna pažnja i priznanje. Jedno je okružnica Odbora mu­slimanskog muaiimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, upućena svim mualimima i imamima u BiH. Ovo društvo kako je po­znato osnovano je 1909 — 1913. Predsjednik pripremnog odbora bio je Hfz. Mehmed-Ali Dukatar. Prve društvene godine predsjednik je bio Mustafa ef. Hajrović; II i III Muhamed Seid Serdarević, a IV ponovo Dukatar. Ovo društvo je izdavalo i svoje glasilo: Mualim.

»Tarik« je izlazio u redakciji Mehmed Džemaludina Cauševića, a vlasnik je bio H. Fehim Kučukalić. Oba, i Mualim i Tarik pisani su na našem jeziku, arapskim pismom.

Tekstovi glase:

»Tarik«, godina II, — 1910, broj 9:

»Hidžret! ? …«

Evo jedne riječi koja se često spominje među našim muslimanima, ali joj se pravo značenje dobro ne shvaća. Riječ »hidžret« ima dosta značenja, od kojih je najglavnije: ostaviti grijeh, terk učiniti besposlicu, osječi se od zlih običaja. Doduše »hidžret« znači ostaviti svoj vatan, pa se izseliti u drugo mjesto.

Naš je svijet ovo zadnje značenje poprimio tako, da bez opravda­nog razloga kaže: Ja ću hidžret činiti i dapače neki i odsele.

Pravi hidžret jest onaj hidžret, koji se čini u ime toga da čovjek očuva svoju svetu vjeru — din-islam i svoj namus. Dakle u hidžreta je šart, da čovjek u svojoj domovini bude zapriječen od izvršenja vjerskih propisa, da mu bude namus i džan izvrgnut opasnosti. Prvi muslimani, naš pejgamber (s. a. v. s.) nijesu ostavljali svoga vatana, Mekkei-Mukerreme sve dotle, dok nije zaprijetila velika pogibija, a kad su počeli mušriki, neznabožci patiti i ubijati muslimane, braniti im izvršavanje islamskih propisa, tada je pejgamber a. s. naredio, da se muslimani sele u Habeš — kršćansku državu, gdje im je moguće čuvati svoju vjeru, na što je njih preko sedamdeset i odselilo tamo. Sami Resulallah nije htio ostaviti svoga zavičaja do onog časa, kada su se neprijatelji bili skupili, da ga ubiju, a tada je sa Hazreti Ebu Bekr es-Sidikom, po zapovijedi Biožijoj, prešao u Medinu. To je pravi hidžret, od kojeg se i naše godine računaju, te sada nastaje nova (1328) godina.

A sada da Vidimo kako to u nas ide: razljuti se Hasan ili Omer na svoga komšiju Ahmeđa zbog kakve malenkosti, pa odmah viče: Mi ćemo njemu Vlaha pod pendžer, a mi ćemo se seliti. Na mnogim mjestima poteče svađa između džematlija zbog imama, pa neki zaviču: mi ćemo se seliti, nećemo mi, da nam taj i taj zapovijeda. Nekoji opet misle, da država treba davati novaca svojim podanicima, a ne uzimati, pa se ljute na poreze i namete, dok je nekim krivo, što se i ne daje, da čovjek do mi­le volje može sječi šumu. Ima jednih, pa im je krivo, što nemaju još štogod prodati, pa da idu u Ristinu mejhanu popiti. Sve su to nezado­voljnici koji iz pukog neznanja viču: »Treba iz ove zemlje seliti«. Osim toga uglavljeno je neukoj svjetini u glavu, da se do tri godine more iz­seliti ko hoće, a nakon tri godine više seljenja nema. Još je kazano, da turska država daje svakom muhadžiru po sto lira, što je, dakako, doista primamljivo.

Dakle pokret za hidžretom ne proizlazi iz pravih razloga, nego iz velikog neznanja. Neznanje je krivo, pa mi svaku Božiju zapovijed krivo izvodimo. Tako na primjer din-islam kaže: »El-hikmetu dalletul-mumini, ehazeha ejne vedžeđeha — mudrost je izgubljena stvar, muslimani će je primiti i uzeti gdje je god nađu. Po tom bi trebalo, da mi muslimani postajemo najčuveniji ljudi, da između nas izlaze doktori, pravnici, mjer­nici, učeni ekonomi, gospodari, trgovci, tišleri, gvožđari, krojači itd. A jeli tako? Svak zna da nije, nego ako trebamo popraviti i najprostija kola treba ići drugom. A mi samo zijevamo po kahvama i jadikujemo po sijelima što nam samo ne pada iz neba. Ko bi u nas gledao, a ne bi gledao u Kur-an mislio bi, da naša uzvišena vjera kaže: »El-džehlu vel-adaletu min havassil-islami — Neznanje i lijenost je spojeno sa Islamom, a naprotiv Isllam kaže: Ve en iejne lil-insani illia ma se’a — čovjeku nejma, nego što zaradi. (l’ mel li dunjalkje, kje-enekje te’išu ebeden; va’mel li ahiretikje, kje-enekje temutu gadan, radi za ovaj svijet kao da ćeš uvijek živiti, a radi za onaj svijet kao da ćeš sutra umrijeti.

Tako Kur-an kaže: »Innemel-muminune ihvetun« Muslimani su braća i treba za svoj spas da žive bratinski. Po tom bi trebalo, da mi mušlimanii budemo složni, da jedan drugom vazda dobro želimo, da je­dan drugoga na dobro napućujemo, da našu zajedničku sreću u zajednici pribavljamo. A je li tako kod nas? Svak Vidi da nije, nego Stojimo tako da ni dva zajedno; jedan drugom jamu kopamo, jedan drugog uništava­mo. Živimo u nekakvu strančarenju kao da je Bog rekao: Nemojte slo­žni biti.

Ušljed toga nije se čuditi, što nas drugi — bogme učeniji — mogu na tanak led navesti i u svoju korist upotrebiti; da mi sami u sebi i iz­među sebe imamo bolje povjerenje, nego u drugom, ne bi nam se ni ono događalo, od čega mi zebemo.

Rekoh, da za iseljavanje naših muslimana nejma pravog uzroka, jer u našoj domovini nije nikom zabranjeno: učiti islamsku nauku, vršiti islamske propise, držati se islamskog ahlaka. Niko nam nebrani, ako ho­ćemo, od naših mekteba, medresa, da načinimo »Darul-funune«, sveuči­lišta, pa da i dan i noć učimo, a tako istto niko nam neće prigovoriti što bismo na svakom brdu po jednu džamiju načinili i u njima klanjali. Dakle učiti islamsku nauku slobodno, vršiti islamske propise slobodno, onda zašto da idemo?

Ako idemo radi inada i pukog neznanja, onda to i nije hidžret. To je uništavati najprije sebe, pa onda svoga brata muslimana, s time se din-islamu hizmeit ne čini, nego naprotiv to je hijanetluk, jer se stim na­nosi velika šteta islamu.

Otvorimo oči, pa pogledajmo, da su svi muslimani bježali ispod nemuslimanskih država, zar bi se sada nalazilo preko (260) miliona mu­slimana u Hinidu, Kini, Rusiji, Francuskoj, Engleskoj itd. Ne. Oni nijesu bježali, nego su gledali kako će i na koji način svoju vjeru, svoj ugled sačuvati, a da ne ostavljaju svoga vatana.

Dakle mi ako hoćemo, pravi hidžaret da učinimo; treba:

1. Da ostavimo ružne običaje, da se okitimo islamskim adabom, da prefatimo za nauku, da svoju djecu odgajamo u islamskom duhu, da ih naoružamo svakovrsnim znanjem, da složno živimo, da gledamo kako bi sačuvali i unaprijedili svoj imetak, da pazimo na to, da ne ide musli­manska zemlja u tuđe šake.

2. Da taklid ne činimo, ne oponašamo tuđince u onom što je gore kao u mejhanu ići, komara se igrati itd., nego da sebi uzmemo od njega ono što je bolje. Na primjer vidiš jednog, dobar kovač, gledaj pa ga pre­teci, vidiš da je dobar krojač, gledaj pa ga natfati. Vidiš da je dobar tišler, nauči, pa ga nadvisi. Tako sve što je dobro: znanje, zanat, trgovina, gledaj da budeš znaniji, ili bar jednak tomu.

Braćo muslimani! Ako ostavimo džehalet, neznanje, a prihvatimo za znanje i zanate, te ako odbacimo adalet, lijenost, a latimo se posla u svakom pogledu, to će onda biti pravi hidžret, bez da se rastajemo s našom lijepom domovinom, s tim ćemo steći fazilet muhadžirski i on­da ćemo služiti na diku i ponos svemu ehli-islamu. A ako mi ostanemo i na dalje u ovom dosadašnjem drijemu i džehaletu, vjerujte mi, orada nigdje pristali nijesmo, pa da tamam odemo u Medinu. Kazaće nam svagdje: Ugursuzi bili, ugursuzi pošli, ugursuzi došli.

Drage naše mufti efendije! Gledajte narodu otvoriti oči, pa neka ne hodaju ćoravi kod očiju.

Naše mile muderis efendije! Vi biste punio mogli učiniti preko va­ših softi, koje u dodir dolaze sa svijetom, pa da se sazna šta je pravi hidžret, a u čemu je naša propast.

Naši uzgajatelji, naše muallim-efendije! Vi ćete najbolje djelovati pokazujući i tumačeći istine uzvišenog Islama.

Odbor muslimanskog, mualimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu.

OKRUŽNICA

Nije poznato svima nama, da u mnogim mjestima naše mile i lijepe domovine, naše ponosne Bosne i kršne Hercegovine svijet se sprema na seobu (hidžret), da ostavi svoju rođenu grudu, od njegovih pređa krvlju natopljenu, gđe ga je prvo sunce ogrijalo i obasjalo, gđe ga je mila maj­ka u svome nježnom krilu i naručju odnjihala, gđe je prvi put rekao uzvišene riječi: »La ilahe ilallah, Muhammedun Resulallah«. Sprema se dakle, da tu svoju svetu grudu ostavi, da je ustupi svojim i svoga dina dušmanima, kako bi se oni mogli lahko širiti, a on lud i budalast, neznan i zaveden — da ide onamo, gđe ga čeka ljuta bijeda i strašna nevolja, veliki jad i nesreća, nesmiljena glad i golotinja, propast njegova i nje­gove mile čeljadi. Njegova nevina dječica ni kriva ni dužna, krivnjom svoga nesretnoga i nerazumnoga babe moraće skapavati od gladi, biti i gola i bosa, potucati se od nemila do nedraga, prositi, krasiti i otimati i naravno neće imati kada niti će joj prilike dopuštati, da nauči i da se odgoji u svojoj vjeri ni toliko, koliko je najnužnije, da se mogne biti musliman.

Taj pokret za seobom ne opaža se nigđe među iole razboritim lju­dima, a pogotovu učenim i naobraženim, nego samo i isključivo među prostom masom, koja je bî-haber od svega, koja i nejma pojma ni o čemu, koja pače nejma ni toliko prirodnoga razuma, da bi mogla što smisliti i razmisliti. Taj pokret za seobom, kao šuga kužna i zarazna bolest, i ako se u nekim mjestima — hvala dragom Bogu — stišava, ipak je takove naravi, da svaki čas može planuti poput žari u lug zapretane i po ne­sreći zauzeti široke dimenzije.

Seoba ne samo da je ubitačna za one, koji odsele, nego je od veli­ke štete i nama, koji ostajemo. Jer dok smo svi na okupu, dotle sači­njavamo jaku falangu, koja može odolijevati svakom neprijatelju, sva­koj eventualnoj napasti i nasrtaju, u stanju je potpuno štititi sve svoje interese (mesalth) i radeći ujedinjenim silama isposlovati i izvojštiiti svako svoje pravo. Ali ako se stanemo osipati i budemo se kojegud ras­trčali, te nas ostane malen broj, tada ne samo da nećemo moći dolaziti do onoga što nam po pravu pripada, nego nećemo moći očuvati ni ono, što nam je u rukama, što nam je već osigurano. Stoga je sveta dužnost svakoga rodoljuba, svakoga čovjeka, koji islamski osjeća, da svim sila­ma rade na suzbijanju seobe, premotan je, da odvraća svoj narod od tog vratolomnog i za sve nas pogubnog nauma. Ta sveta dužnost pada u prvome redu na ulemu, kojima — min gajri had — imademo čast pri­brajati se i mi — mualimi i imami.

Stoga ovaj odbor našeg mualimskog i imamskog društva, svjestan svojega zadatka, nalazi se pobuđenim, da ovim apelira na sve mualime i imame članove našega društva, da svom snagom — osobito u mjestima, gdje se je pokret za seobom razmahao — poradi na suzbijanju gore spomenute bolesti, da svakom prilikom odvraća narod od žalosne namisli za seobom. To neka se čini u prvom redu vazu-nasihatom u džami­jama, zatim lijepim govorom u kiraethanama i drugim muslimanskim društvima, te onim mjestima, gdje se muslimani sastaju i okupljaju.

U ovoj stvari ne smije se žaliti trud ni požrtvovanost, ne smije se paziti ni na što, niti bojati se čega (na primjer: da ti ne bi rekli da si potplaćen od koga za odvraćanje svijeta od seobe), nego mora svaki mu­sliman naročito hodža sasvim odvažno i slobodno govoriti protiv seobe sve što god znade. Slučajno ako bi se u kakvom selu pojavio taj žalo­sni pokret, trebalo bi odmah odjezditi u to selo u svrhu da ih smetne s njihova ludog nauma, znajući, da će te Bog dž. š. nagraditi i na ovome i na onome svijetu za tvoj trud, jer si se trudio, da dobro učiniš njego­vim robovima, pristalicama njegova hak-dina.

Odvraćajući svijet od seobe treba istaknuti: 1) Kada i u kakvim prilikama treba hidžret čniiti; 2) U kakvim se prilikama nalažahu hazreti pejgamber s-a-v-s. i njegovi ashabi ridvanullahi alejhim — kad su bili premoreni hidžret učiniti; 3) Da se mi ne nalazimo u takvim prili­kama; 4) Da živjeti pod vladom nemuslimainskom nije nikakav grijeh, niti to može biti uzrokom hidžretu; 5) Strahovitost posljedica seobe za one, koji hidžret učine, kao i štetu koja se nanosi time onoj svoj braći koja ovdje ostanu, koja ne mogu hidžret učiniti; 6) Da se naš hidžret mora osuditi i s gledišta same vjere; 7) Da hidžret, kojem nije povod u čistoj ljubavi prema vjeri, nije šer’i hidžret, nego čotiluk i kukavičluk.

Da se gornji posao olakša mualimima i imamima, ovaj odbor na­šega društva nalazi za shodno, da gornje točke malo rasvijetli, te da istakne što slijedi:

Hidžret treba činiti samo onda, kad se bude smetalo i ne mognu se ni na kakav način vršiti vjerske ustanove, kao klanjanje namaza džematile, obavljanje džume i bajrama, hadža, posta, sakrivanje ženskinja, te kad se bude sililo da se krsti, da sam psuješ svoga pejgambera i druge svetinje iltd. Hazreti pejgamber s. a. v. s. i njegovi ashabi — ridvanu­llahi alejhim — nijesu se selili iz Meke, dokle god su mogli vršiti spo­menute vjerske ustanove. Kad su im mušriki počeli to smetati i zabra­njivati raznim nasiljima i patnjama, zapitali su ashabi Resulallaha da se sele, a on im je to dozvolio tek onda, kad mu je u tome smislu od Boga došao vahj, kojim im se hidžret dozvoljava. A kakva su im mušriki nasilja činili i kako su im priječili da vrše ono, što im din nalaže? — tukli ih gore nego životinju, hapsili ih, stavljali ih na lomače, bacaj ih na vatru, po vas dugi ljetni dan na vrućini koja samo u Arebistanu može biti, drži ih svezane na usijanoj pješčani, da bijednicima od silne žege mozak vrije i kvrca, a od vrućeg kao usijani sač usijanog pjeska, na kojem mora dubiti bosonog, sve tijelo goni itd. itd. Naravno je, u ovakvim prilikama, u kojima se nitko živ ne bi mogao dajanisati, morali su ili ostavljate svoju vjeru, a povraćati se u poganstvo, ili seliti se oda­tle. I oni su kao sto im je bila i dužnost — učinili ovo posljednje. A kad su hidžret učinili? — Prvi puta su hidžret učinili u Habeš (Abisiniju) zemlju kršćansku, gdje su vladali isključivo kršćani sa svojim kršćan­skim kraljem na čelu.

Jesmo li mi, bosansko-hercegovački muslimani u takvim prilikama, da nam je obirati: ili ostaviti vjeru ili domovinu? Silili nas iko i na ka­kav način, da mi ostavljamo svoj din, da se na primjer krstimo, smeta li nam iko i najmanje klanjati, ezan učiti, što više i podizati na novu dža­mije, medrese, mektebe i dr. Nagonili nas iko da idemo u mejhane, bludišta itd. dakle budalasto je i misliti — a kamo li govoriti — o potrebi hidžreta za nas.

Da za hidžret postoji potreba, valjda biše toj udovoljile naše hodže i ulema. Mi pak vidimo da naša ulema ne pomiče nikuda, što više da i osuđuje seobu, a da se to mora činiti, sigurno bi oni prvi bili, koji bi to uradili (može se čuti u ovome prigovor: ulema dobro živi, imade svoju plaću, ona ne zna šta je patnja i zulum, pa se zato i ne seli. Koji ovaki prigovor stavlja, sam priznaje, da on hidžret ne čini poradi sevaba i Božijega rizaluka, nego zato što misli, da će tamo bolje živite. Ne bi on dakle mislio o hidžretu, da su mu životne prilike onakove, kakove bi on želio da budu. Uostalom nas je Bog dž. š. zadužio u Kur-an az., da pitamo uleme za onlo, što ne znamo i mi moramo raditi onako, kako nam ona rekne. Kad bi se baš predpostavilo da nam krivo kazuje, krivica i vebal bi bili na njihov vrat, a ne na naš).

Da se ne mora hidžret činiti iz zemlje, koja je pod upravom nemuslimanskom samo zato, što njome upravljaju nemuslimani, vidi se već iz gornjeg, što smo rekli, da su ashabi hidžret učinili u Habeš i po tom, što danas pod upravom nemusilimanskih država živi pet šestina ehli isla­ma. (Pod samom Rusijom nalazi se oko 30 miliona ehli-islama, a u Hindustanu pod Engleskom oko 80 miliona. Šta su ti muslimani i pod jed­nom i pod drugom državom čektisalli i šta i danas čekti'šu i trpe — to znadu onli, koji su pratili novine, osobito koji prate list »Sirat-mustekim«, što ga ulema u Carigradu uređuje i izdaje. Pa uza sve to naša braća sabure, bore se i čuvaju svoje ognjište).

Može se po gđekada čuti iz usta čovjeka staroga kova i ovo: Danas istina nejma opasnosti za nas i našu vjeru, ali ne znam šta će biti od naše djece i unučadi. Hoću da ih ranije izvedem odavle, jer šta bi od unđurovine? — naravno je, da je ovaj prigovor neumjestan, jer su davno prošla ona vremena, kad se je izgonilo inovjerce iz svoje države, ako neće ostaviti svoju vjeru, kad se je nagonilo da se primi vjera svo­jih vladaoca. Toga danas nigdje na svijetu nejma, niti može niti smije biti. To je bivalo u onim mračnim vremenima, kad su mjesto današnje prosvjete i kulture vladali tmina, neznanje i glupost, mjesto vjerske snošljivosti grubi fanatizam (teassubi-dini) i kad nijesu postojali nikakvi međunarodni ugovori. Dakle bojazan za kasnija svoja pokoljenja mije ništa drugo nego puka vesvesa od šejtana, potječe od hrđava mišljenja (su'i-zanna) o Bogu dž. — što od jednog muslimana ne bi smjelo biti — i od pomanjkanje pouzdanija u Boga velikoga (fikdani-tevekkul). Po toj sofistici (sufusti) ne bi se mi smjeli nikako ženiti, jer šta mi znamo, kakva će nam biti djeca, da neće biti zla i pokvarena, ne bismo smjeli slati svoje sinove u medrese, da uče ulumi-diniju, da postanu hoidže, jer je moguće, da se neće htjeti Vladati po svojem znanju (po ilmu amel činiti); ne bi smjeli pisati ni štampati mushafe li kitabe, jer je moguće da će doći u ruke inovjercu, koji bi ih mogao oskvrnuti itd.

Iz svega ovoga, što je do sada natuknuto, vidi se jasno, da hidžret našega naroda ne može se pohvaliti kao dobro djelo (ameli salih) kao kakav taat i ibadet, jer nejma za njega nikakva povoda. Onaj pak koji to čini zato, što mu se čini da mu je ovdje nezgodno živjeti, jer se mo­raju plaćati porezi i druge dancije i jer se ne smije na primjer do mile volje sjeći šuma, ne more se uzeti da je muhddžir u širokom smislu ri­ječi, nego čotija i kukavica, a uz to lud ii budalast. Jer treba znati, da nigdje ne padaju iz neba somuni i pečene kokoši, nego svagdje treba zasukati rukave i dobar znoj otrti, dok se dođe do kore hljeba. A gdje je lakše zaraditi: ili u svom mjestu, među svojim sunarodnjacima, kojih poznaješ i jezik i običaje, ili u tuđini među tuđincima, koji naravno vole svome, ne o tebi tuđilncu i kojih niti poznaješ jezika, niti obilčaja? — Sto se tiče poreza i dancija, to se mora davati svagdje u svijetu, gdje god budeš da budeš, samo ako imadeš. Isto tako, nli u Turskoj nejma da­nas šume sjeći, koliko bi ti htio, niti kao nekada raditi, šta ti se prohtije. Sistem vladanja je danas u Turskoj isti onakt, kakav je i u evropskih država.

A kako je onima, Ikoji se tamo izseliše? Kako može biti najgore, najjadnije i najkukavniije. Treba samo pratiti novine, pa da se vidi u kakvoj se bijedi i nevolji nalaze. To se vidi po tome, što se mniogi do da­nas povratiše natrag u domovinu i vraćaju se i danas. Povratili biše se gotovo svi samo da mogu i da imadu sučim dovesti se ovamo. Pa i oni, koji su se davno odselili, pa im sreća poslužila, da su se tamo lijepo smjestili makar i poslije dugotrajne bijede i danas imadu svoj zalogaj hljeba. I oni se kaju što su se odselili, što ni jesu čuvali svoga topraka, jer nije šala ljubav za domovinom, svojim rodnim mjestom i zavičajem.

Napomenuli smo gore kako je bilo ashabima — riidvanufllahi lalejhlim eđmein — u njihovom rodnom mjestu u Melki, šta su trpjeli od svo­jih sugrađana mušrika, s čega su morali — htjeli ne htjeli — ostaviti Meku i iseliti se u tuđe mjesto. Rekosmo u tuđe mjesto, a oni su uistinu došli u Medinu, među svoje sunarodnike (Arape) i suvjernike (musli­mane), od kojih su bili primljeni i dočekani kako? Tako lijepo, nikad niko nije bio onako dočekan i ugošćen, čemu povjesnica primjera ne pamti. Medinelije su se naticali i jagmili koji će kojeg muhadžira (Mekeliju) uzeti sebi za gosta, pače su kocku (kur’a) bacali, da im odluči kome će u dio pasti uzeti sebi jednog muhadžira na musaferet, jer ga hoće ovaj sebi, a onaj sebi. Bratimili su se s muhadžiinima i stavljali ugovore, po kojima se starosjedilac Medine obavezuje svome musliman­skom bratu doseljeniku (Mekeliji) pružati u svakom pogledu potporu i pomoć dokle god je živ i kad mu (starosjediocu) umre otac, ili ko drugi, od ikoga će uzeti miraz, da mu pobratim muhadžir bude sudioni­kom njegove baštine (mirasa) isto kao njegov rođeni brat. To je tako trajalo sve dotle, dok nije nazil bio ajet: Ve ukul-erhami ba’duhum evla bifoadin (Suretun-niisa) koji samo zakonitim nasljednicima podjeljuje pravo našljedstva. Medinelije su se toliko lakomili, da učine dobro i uslu­gu svojoj po vjeri braći muhadžirima, da su činili, štono riječ i što su mogli i što nijesu. Ne gledajući na to, što su neki i sami muhtać bili — kako se to vtidi iz ajeta: Ju’sirune ala enfuslhim ve lev kane bihim hasasa, pa onda sve to, što su bili muhadžiri tako čašćeni i ugošćavani, u takom dobru i obilju, uvjek su neprestano spominjali svoje rodno mje­sto, Meku, koja im je upravo bila dunjallučki džehenem, za njom čeznuli, kamjetali li jadikovali. Zbog promjene klime (have) koja je po svačijem pričanju u Medini zdravija i prijatnija, nego li u Meki, spopala ih je u novoj postojbini bolest: groznica i vrućica, (a kako je kad se ostavi bolja i zdravija hava kao što je bosanska?) ležeći na bolesničkim poste­ljama u vatri glasi, koji se mogaše čuti iz njihovih mubarek usta, bijaše ponajviše: »Ah Meka, vah Meka«. Tako nam imami Buhari bilježi u svom »Sahihu« ovu kiticu, koju je umorni jezik bolesnog trupla velikog sahibije Hazreti Bilala — radlijallahu anhu — u času kad ga groznica tresaše, govorio: Ila-lejte širi ebitanne lejleten

Bi vadin ve havli izhirun ve đelilu,

Ve hel eriden jevmen mijahe Međennetin

Ve hal jebduven li Šametun ve Tafilu., što znači: »O, da mi je znati hoću li koju noć noćiti u dolini (Meke), a oko mene izhir (neke mekanske trave); hoću li koji dan doći vodama Medene (mjesto ne­daleko od Meke) i hoće li mi se ukazati brdo Same i Tafil (kod Meke)?

Dakle ashabi, blaženi drugovi našega hazreti pejgambera — salallahu alejhi ve sellem — došavši svojoj braći, koja su ih kako već spo­menusmo, besprimjerno lijepo dočekala i upravo osigurala, tako čezahu i jadikovahu za svojim zavičajem, koji kako smo se mogli uvjeriti, bi­jaše za njih leglo strašnih muka i najvećih zuluma, a kamo li današnji naš čovjek, kad dođe u mjesto bjede i nevolje da do svoje smrti ne čezne za svojom lijepom domovinom, kojoj je i Onako teško naći Sličnu u lje­poti svojim prirodnim krasotama pod ovom nebeskom kapom?

Hidžret u današnjim našim prilikama znači između ostaloga i ku­kavičluk, zato oni, koji to čine i rade na tome, vrijeđaju svoj dini-mubin, osim što su izdajnici svome rodu i domu. Nama Svemogući stvori­telj svijeta — dželešanuhu — zapovjeda, da mi ni u gorim prilikama, kad nam nad glavom Visi mač neprijateljski, ne uzmičemo i ne napu­štamo neprijatelju svoje tlo. Ja ejjuhelezine amenu iza lekitum fieten fesbutu. (Sureii berae). To u prevodu glasi: O ljudi, koji vjerovaste (u Boga i njegova poslanika) kad se sukobite s kakvom grupom (neprijate­lja) ostanite nepomični i sjećajte se Boga puno, da postignete uspjeh u radu za svoj spas. Odmah drugi ajet iza spomenutog veli: Pokoravajte se Bogu i pejgamberu (a ne šejtanu i njegovoj vesvesi) i nemojte se sva­đati i prepirati, pa da oslabite j klonete i da izgubite svoju moć i silu; strpite se, jer je Bog s onima, koji su ustrpljivi.

Kad dakle ne smijemo uzmicati pred neprijateljem ni ustupati mu svoje tlo ni onda, kad nas goni, kad nas potiskuje, nego se moramo s njima boriti dokle god možemo, da očuvamo svoju poziciju (mevki’) po­gotovu to ne smijemo činiti ikad neprijatelj miruje, kad sile još nije ni upotrijebio.

U Kur-anu veli dženebi hak, govoreći o munaficima: Jekulune lein redžania lilel-Medineti lejuhridžennel-e’azzu minhel-ezell to u povr­šnom prevodu glasi: Vele (munafici) zaista ako se povratimo u Medinu, viši i vrijedniji (munafici misle sebe) istisnuće iz nje (Medine) nliže (misle muslimane); no visost i vrjednota (izzet) je u Boga, u njegova pejgambena i mumina, alli to munafici ne razume, Dakle Bog dž. veli da visost i vrjednoća su u mumina i zato oni neće moći biti istisnuti. Zar mi hoćemo da pobijamo ove Božije riječi, zar mi hoćemo da pokažemo da toga u nas nejma, da je to naprotiv u naših neprijatelja, a da smo mi ništice, strašivci, nesposobni za ‘borbu i život.

Na dva mjesta u Kur-ani aizimušanu veli dragi Bog dž.: Juridune lijutfi’u nurallahi bi efvahi-him… Huvellezi ersele resulehu bil-huda… znači: hoće (neprijatelji) da ugase Božije svjetlo (dini-islam) svo­jim ustima (pogrdama, klevetama, podvalama), a Bog neće drugo, nego, da upotpuni svoje svjetlo, makar poganima (mušrikima) neugodno bilo. On (Bog) je onaj, koji opremi svoga poslanika Kur-anom, koji ljudima potkazuje stazu pravoj sreći i blaženstvu na obadva svijeta i sa hak-dinom (pravom vjerom), da ga (halk-din) učini pobjednikom sviju drugih vjera, makar to i ne godilo nevjernicima. Dakle Božija je volja, da nje­govo svjetlo (hak-din) svakuda sija, da se raširi u sve krajeve svijeta i muslimani su dužni da to čine, da luču svjetla svakuda pronose. Toj su dužnosti stari muslimani i udovoljavali, a i današnje muslimanstvo nakon dugotrajnog mrtvila počelo se je pomalo buditi, te su neki zauzetniji muslimani u Rusiji i Misiru uzeli na se tu svetu zadaću, da šire Islam i u onim mjestima, gdje nikako muslimanskog uha nejma. A mi, vajni muslimani Bosne i Hercegovine, nećemo da učvrstimo Islam ni ovdje, gdje je već postojao, naprotiv hoćemo da se ugasi Božije svijetlo i u našoj domovini, gdje sijaše više od četiri stotine godina. Hoćemo da ostavimo dušmaniima našega dina svoja groblja, gdje su sahranjena tije­la naših otaca, djedova i pradjedova, koji neizmjernu krv proljevahu za ovu grudu zemlje, a mi ćemo dopustiti, da se na njihovim mezarovima prave mejhane, zahodi, krmečamice i dr. Hoćemo da ostavimo toliku broj svojih lijepih džamija, u kojima se stotinama godina dragom Allahu ibadet činilo, medrese i mektebe, gdje se naučavaše sveta nauka uzvi­šenoga Islama i sve drugo.

Neka nam dragi Allah dadne pamet u glavu i ljubav prema našem dinu, kao i prema ovoj našoj rođenoj grudi. Amin!

Cijenjene mualim efendije! Poštovane imam efendije!

Na ovaj način i slično ovome govorite svijetu, protiv seobe, od­vraćajte ga od toga svim mogućim poštenim sredstvima, ne žalite truda ni zahmeta! Ovim vas još podsjećamo na lijepi članak »Hidžret« što je izašao u muharemskom broju »Tarika«, isto tako da pratite šta pišu novine o nevoljama naših iseljenika i da to svijetu čitate. Napokon još to da nastojite svijetu istisnuti iz glave krivo vjerovanje, da se tobož poslije tri godine neće smjeti nikud iseliti, jer da to stoji kao točka u ugovoru sklopljenom između Turske i Austro-Ugarske. Ta je vijest skroz lažna i zlonamjerno izbačena od naših neprijatelja, da se samo naš svijet uzbuni i da se čas prije iz ovih zemalja izseli. O kakvoj zabrani iselja­vanja poslije nekog vremena nejma nikako ni govora niti jedne riječi u spomenutom ugovoru, niti je to apsolutno moguće da bude, jer nejma države na svijetu, osobito civilizovane, koja lima kakav zakon odnosno zakonsku stavku, po kojoj se zabranjuje njenim državljanima slobodno kretanje i iseljavanje kud ko hoće i kad ko hoće. Spomenutu vijest je demantovao (tekzib učinio) i službeni organ naše vlade. Primite svi mahsuz selam!   

Predsjedništvo odbora